Salomin ples sa sedam velova je nerijetko prva asocijacija prilikom spomena orijentalnog plesa. Mnogi bi se kleli da su u Bibliji čitali poznatu priču o kralju Herodu, zabavi i Herodovoj pokćerki koja je svojim plesom sedam velova toliko opčinila kralja da joj je obećao ispuniti bilo koju želju. Ona je, na nagovor majke poželjela glavu Ivana Krstitelja serviranu na pladnju.

Međutim, Biblija ne spominje da se pokćerka zove Saloma. U Evanđelju se ples ne opisuje detaljno, i ne može se naslutiti kakav je ples pokćerka plesala - ni o kakvim velovima nije bilo riječi, niti o zavodljivim plesnim pokretima koji bi dali naslutiti da se radilo o trbušnom plesu.

Otkud onda ples sedam velova? Neki će posegnuti malo dalje u prošlost, i naći ga u mitu o Ištar, božici ljubavi, koja je toliko voljela svog supruga da ga je, nakon što je umro, krenula tražiti u pozdemni svijet s namjerom da ga vrati u život. Obukavši najljepšu odjeću, stavivši najcjenjeniji nakit, te zavezavši za svoj pojas sedam velova, krenula je prema Svijetu tame. Da bi ušla u njega, morala je proći sedmera vrata. Pred svakim vratima je zavodnički plesala i odbacila jedan veo, a na zadnjim je odbacila i posljednji veo...

No i ovdje je istina nešto drugačija: originalna priča ne spominje odbacivanje velova, nego nakita! Velovi su u mitu o Ištar izmišljeni krajem 19. stoljeća, jednako kao i priča o Salominom plesu! Za to su krivi umjetnici, prvenstveno pisci i slikari, na razmeži 19. i 20. stoljeća koji su pripadali orijentalizmu - novom pravcu u umjetnosti. Oni su jednostavno uzeli jednu kratku priču iz Biblije, i pustili mašti na volju - dodali su elemente koji golicaju maštu publike - i novi mit je stvoren! 1893. Oscar Wilde je uprizorio "Salomu" u Londonu. Njegova Saloma je - pogađate - plesala ples sedam velova, i izazvala pravo salomaniju u svijetu. Važno djelo koje se bavi plesom sa sedam velova je i Straussova opera "Saloma" iz 1905.