O plesovima u starom Rimu saznajemo od autora iz prvih stoljeća poslije Krista. Jedini stručni traktat o plesu napisan u rimsko doba potječe od čuvenog plesača Pilada.

Unatoč obilnoj dokumentaciji koja neosporno potvrđuje utjecaj grčkog plesa na rimski i njegov udio u rimskom kulturnom životu, jasno je da su nepremostive razlike u mentalitetu tih dvaju naroda urodile oprečnim stavovima prema plesnoj umjetnosti i suprotnim pravcima njezina razvoja. Rim se sve više udaljavao od pravog helenizma, jer je u biti laki helenski duh bio stran suhoparnom i krutom duhu Rimljana. Iz redova tog vojničkog i osvajačkog naroda, u koji su se razvili Rimljani, proizašlo je više vrsnih vojskovođa negoli originalnih umjetnika, likovnih ili plesnih. U nedostatku vlastite kreativnosti, Rimljani su rado usvajali plodove tuđeg stvaralaštva i prilagođavali ih svojim vlastitim potrebama. Rimski vođe, opsjednuti ratnim planovima i željom za slavom i vlašću, i iz istih razloga vječito uznemireni rimski narod, tražili su povremeno zaborav u uzbudljivim zabavama i spektakularnim javnim prikazima. U Rimu je bilo zabavnih prikaza za svačiji ukus i u svako doba, počevši od uličnih zbijača šala, sajamskih akrobata, kazališnih i cirkuskih predstava, egzotičnih plesova robova i ropkinja iz osvojenih zemalja, čija je barbarska ili profinjena ljepota krasila rimske gozbe, pa sve do jezovitih borbi gladijatora i drugih neljudskih krvavih prizora u doba carstva u arenama.

Rimljani su voljeli ples, ali su u njemu uživali više kao gledatelji negoli kao sudionici. Dok su Heleni po svojoj naravi, odgoju i uvjerenju bili aktivni izvođači plesa, Rimljani su bili više pasivni promatrači te umjetnosti. Ples u Rimu nikad nije uživao ugled kao u klasičnoj Heladi, niti su Rimljani pripisivali plesu onu etičku vrijednost koju su mu pridavali Heleni. Rimljane je ples privlačio i zabavljao kao prizor, ali je njihov puritanski duh dugo zazirao od aktivnog sudjelovanja u plesu.

Tek između dva Punska rata i neposredno poslije drugog, nakon što su Rimljani došli u uži dodir sa stranim kulturama, stalo je građanstvo prihvaćati i njegovati ples. Mnoge otmjene kuće držale su učitelje plesa, koji su većinom bili stranci, oslobođeni robovi, a otvarale su se i plesne škole. Bilo je i domova koji su imali i plesne pozornice. Plesale su građanke, čak i starice, no u skromnoj mjeri i isključivo u kultne svrhe, jer je u to doba u Rimu još vladao strogi moral. Bilo je, međutim, i otmjenih Rimljana koji su bili veliki protivnici plesa.

No vremena su se mijenjala. Potkraj Republike i na početku Carstva plesna je umjetnost u Rimu doživjela pravi procvat. Za vladanja cara Oktavijana Augusta prvi je put jedan rimski građanin davao poduku u plesu i ta je disciplina tada postala vrlinom dobroga društva. Plesni je profesionalizam u to vrijeme dosegao najviši domet, ali se već naslućivalo njegovo propadanje koje je uslijedilo zajedno s rasulom Rimskoga Carstva.