Čar grčkog plesa je u slobodnom tijeku pokreta i individualnom načinu izražavanja, bliskom helenskom duhu i vremenu, te je stoga ples očaravao pjesnike, likovne umjetnike, učenjake i čitav narod.

Starogrčka književnost vrvi od plešućih bogova, božica, muza, gracija, nimfa, satira, običnih smrtnika i životinja. Atmosfera razigrane ljupkosti, dočarana u stihovima ili prozi, daje naslutiti silan obujam koji je ples zauzimao u mašti i u stvarnom životu helenskog čovjeka. Prve podatke o grčkim plesovima nalazimo kod Homera, koji ih je u svojim epovima Ilijadi i Odiseji na više mjesta opjevao.

Što je Helada više propadala, a vrijeme se odmicalo prema srednjem vijeku, to se češće ukazivala potreba da se o plesu, ne samo raspravlja, nego da se ustaje i u njegovu obranu. Braniteljima plesa iz prvih stoljeća poslije Krista zahvaljujemo za dragocjene podatke o plesovima antike.

Zanimanje za plesove grčke starine oživjelo je ponovno u renesansi. Iz Meursiusova abecednog popisa plesovi su razvrstani u plesove koji nose ime kraja gdje se izvode, u one koji su dobili naziv po karakterističnim pokretima tijela, u plesove nazvane prema rekvizitima plesača i u plesove mimičkoga sadržaja. Iz naziva po karakterističnim pokretima možemo steći stanovitu predodžbu o značaju nekih plesova. Tako se, primjerice, ples 'čigra' sastojao vjerojatno u brzom individualnom okretanju plesača, dok je za ples 'vrtlog' bila karakteristična brza vrtnja čitavog kola. Izvođenje plesa zvanog 'drmeš' poznato nam je iz naših narodnih plesova. 'Ples starica' izvodio se u nešto pogrbljenom stavu ili čak naslanjanjem na štake. Prema rekvizitima nazivali su se plesovi 'sa štapovima', 'košara', 'ples nositelja ključeva' i slično. U mimičke ili pantomimske plesove je pripadao 'izviđač', vjerojatno s pokretima ogledavanja i vrebanja, pa 'krađa mesa', 'kucanje na vrata', 'prosjak' i drugi. Oponašateljskog značaja su bili plesovi nazvani prema imenima životinja, kao, primjerice, 'lav', 'ždral', 'praščić' i drugi.

Na otoku Delu, svetištu Apolona, Artemide i drugih božanstava, veliki natpisi objavljuju nagrade najboljim plesačima prigodom natjecanja na svetkovinama. Nagrade su bile baklje, uljane svjetiljke, grane, srebrne i zlatne plakete, ali i živo govedo vrijedno stotinu drahmi. U Ateni, Delfima i u drugim mjestima također su zabilježene pobjede na natjecanjima s opisom opreme plesača i njihovim nagradama, a zapisana su čak i imena čuvenih učitelja plesa.

Klasična grčka se smatra utemeljiteljicom europske kulture. Intelektualna i estetska dostignuća stare Helade neumanjenom snagom zrače sve do naših dana i narodi Europe su tijekom svoje povijesti često nalazili izlaz iz kulturnih kriza pribjegavajući klasičnim uzorima.