U kulturnoj se povijesti Koreja često navodi kao posrednica između azijskoga kopna i japanskog otočja i spominje kao most preko kojeg su u Japan prelazila dostignuća starih azijskih civilizacija. Tako se lako gubi iz vida da je ta zemlja već tri tisućljeća prije Krista oblikovala vlastitu državu, pa stoga nužno posjeduje i vlastitu kulturnu tradiciju. Osim što je primala i prenosila tuđa kulturna dostignuća, Koreja je i plodove svoga autohtonog stvaralaštva širila na sve strane, ponajprije prema Japanu i Kini.

Najtrajniji i najdojmljiviji utjecaj na Koreju u političkom i kulturnom pogledu imala je Kina. Kako su mnogi korejski kraljevi dolazili na vlast uz pomoć Kine, dvorovi dviju zemalja bili su blisko povezani. Mnoge su se filozofske, vjerske i umjetničke struje Kine udomile u Koreji, pa tako i kineska glazba i kineski plesovi. Te su se umjetnosti djelomično formalno i sadržajno svele u Koreji na puko oponašanje, a djelomično su se tuđa djela prilagodila korejskom načinu i mentalitetu.

Najranija vijest o korejskim učiteljima koji su u Japanu podučavali glazbu i plesove svoje zemlje potječe iz 3. stoljeća. Između 6. i 7. stoljeća u Japanu je osnovana ustanova u kojoj su dječaci primali poduku iz tih umjetnosti. No korejski učitelj koji je došao početkom 7. stoljeća podučavao je plesove koje je sam naučio na kineskom dvoru.

Najstarije vjerske i magijske predodžbe korejskog naroda vezane su za šamanizam. Kako je Koreja pretežno agrarna zemlja u kojoj se više od osamdeset posto stanovništva bavi poljoprivredom, plesove u vezi s magijom raslinstva i plodnosti često su organizirali i provodili šamani. Plesovi za istjerivanje đavla, flagelantski obredi i drugi obredni plesovi djelomično su se održali i do danas.

U svečanim prilikama tradicionalne plesove izvodili su muškarci s cvijećem u ruci, pa se pretpostavlja da su šamani, upravljači svečanosti, bili prethodnici takozvanih 'cvjetnih dječaka hwaranga' iz kraljevine Sille. Prema predaji, ti su mladi ljudi bili vitezovi, neustrašivi ratnici i umjetnici.