Prije 2000 godina prostor Hrvatske naseljavali su Iliri. Poput Etrušćana, Hetita, Vikinga i još nekih, smatramo ih nestalim narodom. Glavni maneken plesa u Ilira bio je bog Silvan. Za ples mu nisu bile potrebne plesne cipele, naime imao je kozje noge. I rogove na glavi. Najradije je plesao kolo s nimfama-vilama, a plesna partnerica mu je bila i božica plodnosti i svjetlosti Thana.

Vjerski život je bio i ostao do kraja ključ egipatske kulture. Poput ostalih naroda staroga vijeka i Egipćani su svoje bogove zamišljali slične ljudima, pa su ih uključivali i u plesove. Kult sunca bio je povezan s plesom, suncu se raduje sve živo, pa su i Egipćani radost izražavali plesom. Obuzetost Egipćana astronomijom izražena je u astronomskom plesu svećenstva.

U Novoj državi brišu se granice između sakralnog i profanog plesa. Strogi kultni plesovi, prikazivali su se i na svjetovnim svečanostima i zabavama. U hramovima se pojavio i erotski obojen, ekstatični ples. Konzervativno svećenstvo borilo se protiv unošenja svjetovnog duha Nove države u kultne svečanosti, pa su neko vrijeme tako razuzdani plesovi bili zabranjeni.

Starogrčka književnost vrvi od plešućih bogova, božica, muza, gracija, nimfa, satira, običnih smrtnika i životinja. Atmosfera razigrane ljupkosti, dočarana u stihovima ili prozi, daje naslutiti silan obujam koji je ples zauzimao u mašti i u stvarnom životu helenskog čovjeka.

U Rimu je bilo zabavnih prikaza za svačiji ukus i u svako doba, počevši od uličnih zbijača šala, sajamskih akrobata, kazališnih i cirkuskih predstava, egzotičnih plesova robova i ropkinja iz osvojenih zemalja, čija je barbarska ili profinjena ljepota krasila rimske gozbe, pa sve do jezovitih borbi gladijatora i drugih neljudskih krvavih prizora u doba carstva u arenama.

Zbog prisna odnosa glazbe i plesa s religijom, filozofijom i politikom posvećivala se osobita pozornost školovanju tih umjetničkih disciplina. Tako je od vremena monarhije učenje glazbe i plesa zauzimalo važno mjesto u odgoju i obrazovanju sinova visokih dostojanstvenika.

U službi hramova su bile i žene među kojima je bilo uglednih svećenica, pjevačica i sviračica koje su se bavile i plesom. Uz hramove su bile i škole u kojima se svećenstvo podučavalo glazbi pa su svećenici sačinjavali stalež glazbenika. Kasnije su osim hramskih škola osnovane i škole uz kraljevske palače u kojima su se obrazovali profesionalni glazbenici i plesačice.

Biblija prvi put spominje ples u vezi s jednim događajem na izlasku Hebreja iz egipatskog ropstva. Rastopili su sav zlatni nakit koji su imali te su od njega izlili zlatno tele kojem su se klanjali te plesali oko njega. Mojsijev gnjev nije bio izazvan plesom nego poganskim idolom oko kojeg se vodilo kolo.

Etruščani su imali neobično razvijenu tjelesnu kulturu, jednako u muškaraca i žena. Žene su sudjelovale u javnom životu, što je za druge narode, pa čak i za Helene bilo nezamislivo. Prisustvovale su i gozbama zajedno s muškarcima, kao i u gimnastičkim vježbama i natjecanjima svoje gole braće i sinova.

Likovi nagih ženskih silueta prikazuju babilonske božice, a likovi plesačica u kratkim haljinama, koje putenost više ističu nego pokrivaju, prikazuju hramske prostitutke. Ženski ples izvan svetišta, na svjetovnim gozbama, svečanostima i u haremima velikaša, imao je erotski puteni karakter i nosio je značajke plesnih kretnji i danas znanih kao orijentalni ples.