Sa završetkom Drugoga svjetskog rata uslijedila je društvena revolucija. Običaji i vrijednosti prethodnih generacija odbačeni su, a novi je moto postao uživanje u životu. Ovo je bilo razdoblje 'izgubljene generacije', 'flapper' djevojaka sa zavrnutim čarapama i skraćenim suknjama. Plesne dvorane zamijenili su kabareti, noćni klubovi i nelegalne točionice alkoholnih pića. Ples je izgubio svoju formalnost, a bliski kontakti i česte promjene plesnih partnera postale su sada društveno prihvatljive.

Samo je jedna vrsta glazbe odgovarala ovoj generaciji, a to je bio džez. Uz džez glazbu plesalo se na mnogo različitih načina, od fokstrota, shimmyja i raga, do čarlsrona i black bottoma. Džez se javio krajem 19. stoljeća u neuglednim plesnim halama i bordelima na Jugu i Srednjem zapadu, gdje se sama riječ jazz tada odnosila na spolno općenje. Crnci s Juga, prije nekoliko desetljeća oslobođeni ropstva, počeli su tada svirati europsku glazbu s afričkim utjecajem.

Početke džez glazbe vežemo uz nekoliko gradova, kao što su New Orleans, St. Louis, Memphis i Kansas City. New Orleans se još i danas smatra centrom džez glazbe. Jedan od najbitnijih faktora u razvoju džeza zasigurno je šarolikost populacije koja je u to vrijeme zalazila u barove i bordele. Prije nego što je Louisiana kupnjom postala američka država, New Orleans je bio pod upravom Španjolske i Francuske. Oko 1900. godine stanovništvo je bilo mješavina Španjolaca, Francuza, Engleza, Nijemaca, Talijana, ljudi iz slavenskih zemalja i crnaca koji su u Ameriku bili dovedeni kao roblje.

Prvi su se džez bendovi sastojali od 'ritam sekcije' koja je uključivala bas, bubnjeve i gitaru ili bendžo, i 'melodijske sekcije' s jednim ili dva korneta, trombonom, klarinetom, a ponekad čak i violinom. S vremenom je džez postao glazba većih orkestara; 'društveni džez bend' sastojao se od petnaest ili više glazbenika. Danas je ponovno oživljeno zanimanje za 'big band' eru, no sama je glazba daleko od onoga što se smatralo pravim džezom.

Neke su od karakteristika 'pravoga džeza' sklonost naglašavanju slabih taktova (drugog i četvrtog), za razliku od tradicionalne glazbe koja je naglašavala prvi i treći, sinkopiranje kroz ponavljanje kratkih ali jakih ritmičkih fraza ili 'rifova' i sving, pravilna ali suptilna pulsacija koja održava četveročetvrtinski ritam. Sving je prisutan u svakoj dobroj džez izvedbi.