S obzirom na etničku i kulturnu slojevitost Kambodže obredni su se plesovi njegovali praktično i misaono na tri razine. Na prvoj, još animističkoj razini, očitovala su se u plesu vjerovanja u duhove zemlje i ktonske sile. Drugu je razinu ispunjavao brahmanizam prenesen iz Indije, koji je postao državnom religijom. Sadržaji plesova potječu iz indijskih epova i mitova ili iz legendi o kraljevskim dinastijama. Ti su se prikazi izvodili u hramovima ili na kraljevskom dvoru. S dolaskom budizma, koji je bio više narodna religija nego religija kraljeva, neki su pučki plesovi uvedeni u hram, a oni do tada isključivo hramski izvodili su se i za širi puk. Sve tri vjerske razine bile su istodobno prisutne u životu zemlje, pa su se plesovi različitih razina nekad doticali ili čak prožimali. Posrednici između pojedinih razina bili su uglavnom seljaci i niži slojevi urbanog stanovništva, koji su se zapravo nalazili na rubu kulturnih krugova.

Do zbližavanja vjerskih, pa i socijalnih razina, dolazilo je osobito kada je bila riječ o životnim pitanjima jednako važnima za pripadnike svih religija i kulturnih slojeva. Životno pitanje u tom podneblju bile su upravo kiše, poplave i navodnjavanje uopće. Stoga se kult vode i plesni prizivi kiše ne ograničavaju samo na primitivni sloj naroda. Kako se kralj također smatrao božanskim bićem i poistovjećivao s izvorom plodnosti i stvaralačke snage, obraćali su se i njemu u slučaju oskudice sakralnim plesovima i plesnim obredima. Mnogi su dvorski baleti imali nekoć svrhu zbližavanja neba i zemlje kao što su to imale i primitivne plesne pantomime. Dobrobit kraljeva bila je povezana s napretkom prirode, pa su se rođendani kraljeva slavili i s raskošnim plesnim dramama dvorskoga baleta i s pučkim veselicama.

Najvećim svečanostima Kambodže pripadao je 'praznik vode'. 'Svetkovina vode' slavila se sedam dana. Posljednja večer bila je posebno označena blistavim vatrometom na vodama Mekonga. Posebna atrakcija bila je ploveća pozornica, splav, na kojoj su dvorske plesačice u blistavim kostimima i nakitu izvodile mitološke plesne drame. Gledateljima okupljenima na obali taj se prizor mogao činiti kao neko priviđenje, a ljupke djevojke kao rajske plesačice koje lebde nad vodom.

U Kambodži su i vjenčani obredi također praćeni plesom, počevši od obrednog šišanja pa do plesa pred mladencima neposredno prije završetka ceremonije, kad naoružani plesač vrhom mača podiže koprenu kojom su pokrivene zdjele s darovnim žrtvama, pjevajući i želeći mladencima sretan i plodan život. U nekim krajevima plesač po završetku plesa polaže mač na dlanove mladenaca.

Kambodža ima i svoju inačicu žetelačkog plesa, a to je ben gal zapadnoga plemena Pear. Pleše ga noću pri svjetlu luči red žena nasuprot redu muškaraca. Žene, držeći se međusobno ispod ruke, a muškarci za ramena, okreću se lijevo i desno. Zvučna im je pratnja primitivni puhaći instrument i pjesma, koju izmjenično improviziraju pjevači. Kada jednomu nestane nadahnuća, zamjenjuje ga drugi, a na kraju svake pjesme oglasi se prodorni krik skupine plesača.