Na Javi je raširen mit o nastanku svijeta prema kojem su bogovi od dragulja stvorili sedam nebeskih nimfi - widadari. Nimfe su plešući kružile oko oceana, a bogovi su padali u zanos pred ljepotama koje su nimfe stvorile. Jedna od nimfi se zaljubila u smrtnika, sišla je s neba i naučila ljude plesati.

Ples na Javi je imao i žrtveni karakter: sam ples je u vjerskim ceremonijama bio žrtva prinesena božanstvu. Takav ples nije trpio improvizaciju; morao se izvesti u strogo definiranoj formi kako bi bio savršen žrtveni poklon. Plesalo se i na posmrtnim svečanostima, a svrha plesa je bila zaštita pokojnika od demona. Taj se ples, logično, plesao s oružjem - demone je malo teže otjerati sa stručkom visibaba.

Prije spomenute nebeske nimfe stvorile su dva plesa - serimpi i bedaya - koji su se plesali na dvoru kraljeva. Serimpi su mogle plesati samo mlade kneginjice kraljevske krvi, a plesalo se samo pred kraljem. Plesačice su sa noževima (ponekad lukom i strijelom, a u najnovije doba i vatrenim oružjem) dočaravale sliku prave borbe.

Tek početkom dvadesetog stoljeća javanski klasični ples je postao dostupan narodu i svijetu van granica Jave. Dotad su se plesna događala (i poduka) samo u palačama vladara. (Učitelji plesa na dvorovima pripadali su visokoj aristokraciji). Vladar Yogikarta je 1918. osnovao prvu javnu školu za ples i glazbu. Ravnatelj te škole je bio knez Tedjokesemo - najslavniji plesač Jave.

Javanski ples je poprilično spor, lišen brzanja i žestine. Razlog je možda tropska klima, no i koncentriranje plesača na slijedeću figuru tijekom plesa. Specifičnost plesača i plesačica je uspravno i nepomično držanje tijela s glavom okrenutom u profilu, a plesni pokreti ostvaruju se 'iz zglobova', što na gledatelja ostavlja dojam kao da plesače pokreće nešto drugo, a ne oni sami. Posebnost je i u plesnim pokretima koji kao da se događaju u bestežinskom stanju. Inače se u mnogim javanskim plesovima osjeća i vidi utjecaj indijskog plesa. Java je od davnina održavala veze s Indijom i Kinom - nekad ratne, nekad trgovačke, a jasno je da je onda moralo doći i do kulturalne interakcije.