Koreografija je u baletu vođena pričom (pri čemu plesači preuzimaju uloge likova u priči), glazbenom kompozicijom ili slikom (pri čemu plesači stvaraju atmosferu koja će asocirati na originalno djelo). Na početku uvježbavanja koreograf često nema jasnu predodžbu o tome kako će balet izgledati na kraju. Od osnovnih se ideja demonstracijom i vježbom, kao i uzajamnom inspiracijom plesača i koreografa, polako stvara završna slika. Koreograf nikada ne stvara sam, već u suradnji sa skladateljem, dizajnerima, umjetničkim direktorom i, naravno, plesačima.

Stotinama su godina koreografi pokušavali osmisliti način na koji bi zabilježili baletnu izvedbu. Dvadesetih godina 20. stoljeća Rudolf von Laban, koreograf i učitelj, osmislio je sustav koji se i danas može koristiti za očuvanje koreografija, a koji je prema njemu nazvan 'Labanotation'. Na taj je način sačuvano nekoliko velikih baleta, poput Giselle iz 1841. i Labuđeg jezera iz 1877. Koraci su se prenosili od plesača do plesača, no ponekad se znalo dogoditi da plesači izmijene korake koji im se nisu sviđali ili koje su smatrali preteškima, pa je teško sa sigurnošću reći koliko se originalnih koraka uspjelo očuvati.

Najjednostavniji način bilježenja baletne izvedbe zasigurno je snimanje. Ali filmom nije moguće snimiti sâmu koreografiju niti prikazati svaki detalj plesačeva kretanja. Iako će u budućnosti snimke baletnih izvedbi biti vrijedan spomen velikih plesača današnjice, one ne mogu pokazati pravu namjeru koreografa jer plesači često variraju osnovne korake.