Balet se može izvoditi uz vlastitu glazbu. Originalna je glazba često privilegij velikih baletnih skupina, dok u manjim trupama koreograf obično izabere već postojeću glazbu poput simfonije ili koncerta. Izabrana glazba mora biti plesna, kao što je, na primjer, melodična glazba Franza Schuberta. Međutim, ponekad je moguće osmisliti dobar balet uz glazbu koja se generalno ne smatra 'plesnom'. Koreograf Antony Tudor tako je osmislio jedan od svojih najpoznatijih baleta Pillar od Fire iz 1942. uz glazbu Arnolda Schoenberga.

Mnogo ljudi vjeruje da je najuspješniji koreograf onaj koji uspije stvoriti baletne pokrete koji će u potpunosti pratiti ritam glazbe. No, upravo suprotno, svaki vješti koreograf želi da njegov balet iskazuje i više od onoga što pruža glazba. Umjesto koraka koji slijede ritam, oni osmišljaju korake koji slijede duže glazbene dionice, a ponekad stoje u potpunoj suprotnosti sa ritmom.

U procesu stvaranja baletne glazbe skladatelj često radi prema detaljnom planu koreografa (na taj je način Petar Iljič Čajkovski stvorio glazbu za balet Orašar ili 'Nutcracker' iz 1892.), ali ponekad koreograf daje samo smjernice o osnovnom raspoloženju djela, a skladatelju ostavlja slobodu stvaranja. Nakon toga obično slijedi usklađivanje dužine ili tempa kompozicije.

Zbog straha da bi takve naknadne promjene mogle uništiti osnovnu ideju djela, neki skladatelji odbijaju skladati glazbu za balete. Ipak, neka su od najvećih glazbenih djela suvremenog doba napisana posebno za balet. To su Firebird (1910), Petrouchka (1911), The Rite of Spring (1913), Orpheus (1948) i Agon (1957) Igora Stravinskog, kao i djela Aarona Coplanda, Lea Delibesa, Sergeija Prokofieva i Mauricea Ravela.